Žarko Đurović, (Bogmilovići, 24. novembar 1928 — 18. avgust 2019) bio je akademik CANU. Osnovnu školu učio u Novom Pazaru i Trebinju, a gimnaziju u Trebinju, Danilovgradu, Nikšiću i Beogradu, gdje je maturirao 1948. godine. Studirao je jugoslovensku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu.[1]

Bio je učesnik Narodnooslobodilačkog rata. Godine 1949. i 1950. proveo je na Golom otoku. Kratko vrijeme radio je kao novinar u listu Omladinski pokret (1954). Poslije toga se zapošljava kao novinar lista Novine u Prištini, a potom kao carinik u Beogradu, 1955–1958. godine, kada prelazi na rad u Centralno veće – Saveza slepih Jugoslavije, na mjesto urednika izdavačke djelatnosti i urednika lista Naš glasnik. U ovoj ustanovi osnovao je Zvučnu biblioteku za slijepe u kojoj su zastupljena najznačajnija djela svjetske i jugoslovenske književnosti. Poslije rada u toj ustanovi zapošljava se kao saradnik, a poslije kao urednik lista Željezničke novine u Beogradu, gdje je radio od 1959. do 1980. godine, kada je penzionisan.

Objavio je preko šezdeset knjiga poezije za odrasle i djecu, proze, književne kritike i esejistike i hronika sa istorijskom tematikom. Autor je brojnih putopisa iz zemlje i inostranstva i više scenarija za dokumentarne filmove. Objavio je preko 3000 jedinica – kritika, ogleda, eseja, recenzija, polemičkih tekstova, putopisa i slično. Svoje tekstove objavljivao je u najpoznatijim književnim i drugim glasilima u zemlji: Književnosti, Delu, Savremeniku, Letopis Matice srpske, Stvaranje, Život, Odjek, Telegram, Oko, Ovdje, Politika, Borba, Oslobođenje, Pobjeda, NIN, Dugi, Prosvjetnom radu. Objavio je više izbora poezije, satire i književne kritike. Priredio je i napisao predgovore za zbornike: Poezija Sutjeske (1983) i Crnogorski pjesnici o željeznici (1987).

Djela

Prolegomena za noć,

Ptice i nesanice,

Hipnotički gong,

Čuvar magnovenja,

Pčelinjaci mašte,

Ivicom nesna (poezija),

Mjere i tumačenja,

Vizure svjetova,

Grlom u snoviđe,

Vrijednosti i mjere (kritika)

Učestvovao je na mnogim međunarodnim skupovima i festivalima u svojstvu pisca i književnog kritičara. Zastupljen je poezijom u mnogim svjetskim i drugim antologijama. Prevođen na više stranih jezika, u knjigama ili prilozima. Za književni rad dobio je brojne nagrade i priznanja. Među njima su: Trinaestojulska nagrada, Nagrada za životno djelo namijenjeno djeci, nagrada „Marko Miljanov” za najbolju knjigu godine u Crnoj Gori, Nagrada za najbolju satiričnu knjigu godine na jugoslovenskom prostoru, nagrada „Stara maslina” za ukupno dječje stvaralaštvo, nagrada UKCG „Makarijevo slovo” za ukupno književno stvaralaštvo. Vlada Crne Gore dodijelila mu je status istaknutog kulturnog stvaraoca.

Iz kritike Slobodana Kalezića:

„Đurovićeva poetska generaciјa afirmisala se pedesetih godina, ali јe punu zrelost i silinu stvaralačkog zamaha ovaј pјesnik, kao i većina njegovih drugova po peru, dostigao tokom naredne deceniјe. Posmatrane iz perspektive nešto kasniјih umјetničkih postignuća, promјene do koјih јe u crnogorskom pјesništvu došlo početkom i sredinom pedesetih godina, ne čine se tako radikalnim kako su ih ponekad prikazivali sami učesnici i prateća književna kritika.

Tačno јe, naime, da su daroviti dvadesetogodišnjaci, stupaјući na poetsku tribinu, htјeli da donesu, pa i donosili nešto novo i svoјe. Dјelimično јe to bio nov senzibilitet, ali јoš više “odraz” uzavrelosti јednog vremena, izvan koјeg niti su htјeli niti mogli biti. Nešto više јe to bilo novo osjećanje јezika i slobodniјi odnos prema pјesmi kao činu, ali možda je ponajvšie bilo oslobođene unutarnje energiјe, težnje ka estetizmu i posve pristoјne  – bilo bi ipak pretјerano reći narcisoidne – zaljubljenosti u vlastiti stih i lik.

Na drugoј strani, međutim, izložene analitičkim proјekciјama u svјetlosti kasniјih, zrelih ostvarenja, rane tvorevine crnogorskih pјesnika sa sredine ovog vijeka ostavljaјu utisak јednoobraznih struktura, artikulisanih siromašniјim izrazom nego što se to ponekad mislilo, sa još uviјek nedovoljno razviјenim teoriјskim pretpostavkama. Čak i kada se počelo razviјati u raznovrsniјim oblicima, složeniјim sastavima i bogatiјim značenjima, savremeno crnogorsko pјesništvo јe vlastiti umјetnički identitet više potvrđivalo kao inovisani nastavak poetskih iskustava  iz vremena između dva rata, nego kao njihovo stvaralačko prevazilaženje-negiranje. Da je to odista tako, pouzdano kazuju primjeri i karakteristike samog pjesništva  o kojem je riječ, od novog shvatanja tradicije do vazda prisutnog doživljaja istorije, od odnosa prema zavičaju do neprekinutog zanimanja za teme i motive naglašeno etičkog značenja.

Narodna knjiga, nevelika edicija cetinjske „Narodne knjige“, u kojoj se pojavila prva Đurovićeva zbirka stihova Predeo bez ruba (1955), prevashodno je imala za cilj da afirmiše mlade, nedovoljno poznate stvaraoce. Pjesnikov prvenac privukao je znatnu pažnju. Kao kuriozitet vrijedi zabilježiti da je o ovoj, obimom nevelikoj knjizi, nastalo više kritičkih osvrta nego o bilo kojoj kasnijoj, obimnijoj i strukturno neuporedivo složenijoj Đurovićevoj zbirci.

Od kasnijih zbirki nešto više kritičke pažnje i komentara pobudile su knjige Prolegomena za noć (1964) i Udvojišta (1976).

Shvati li se pjesnikov stvaralački angažman kao manje-više kontinuiran izraz autentičnog duhovnog življenja, kao u jeziku izvršena sublimacija razuđenog spektra složenih i slojevitih duhovnih senzacija, sasvim je izvjesno da se u tako zamišljenoj stvaralačkoj paraboli izdvajaju neke „stanice“ nadređenog mjesta i značenja. Knjige pjesama o kojima je riječ upravo se na takav način izdvajaju u opširnoj panorami Đurovićevog pjevanja. One predstavljaju ona žarišta njegovog duha koja približno podjednako imaju značenje rekapitulacije pređenog, koliko i naznačavanja obrisa novih predjela i oblika pjevanja.

Poslije pojave ovih knjiga pjesništvo Žarka Đurovića redovno je prolazilo kroz procese izražajnog i misaonog usložnjavanja. Približno takvo značenje u razvoju ovog pjesnika imaju poetske knjige Ponor i zvono (1965), Tajna i dim (1966), Zaručje svjetlosti (1975) i zasad posljednja zbirka Naspram šume i vidika (1980), sa poveći broj novih ciklusa pjesama, publikovanih u nekoliko književnih časopisa.

Kao posebna izdanja i pojave u ovom kontekstu nužno je notirati knjige Gora od mramora (1957) i Ptice i nesanice (1971). Prva je značajna po tome što predstavlja završetak rane faze Đurovićevog stvaralaštva, sa već izdiferenciranim autorovim odnosom prema pjevanju i nekoliko tematskih središta pjesme. Druga knjiga je izbor iz ranije ostvarene lirike, specifičan utoliko što sadrži isključivo čvršće građene ciklusne cjeline. Zapravo, tek sa ovom zbirkom postalo je jasno Đurovićevo nastojanje da lirske pasaže nadograđuje i usložnjava tako da oni ostaju sa nepromijenjenom intonacijom, ali se sada na mozaičkom principu formiraju cjeline širih raspona.

Na taj način tematski i stilski koherentni ciklusi pjesama transformišu se u oblik i strukturu poeme. U knjizi o kojoj je riječ takvih cjelina–poema ima šest: Gdje naći mir, Zeleno odmetništvo, Zore iznuđene smrću, Usta i studen, Prolegomena za noć i Onomatopeja smrti.

Ima kritičara koji misle, a ni sam autor nije protivan takvom viđenju i ocjeni, da su dometi i suština ovog pjesnika sadržani upravo u njegovim poemama. Đurovićevo životno i stvaralačko sazrijevanje pratile su, pored ostalog, i sve raznovrsnije forme izražavanja. Uporedo sa njegovanjem fluidnog stiha nastalo je nekoliko njegovih zbirki drugačijeg prosedea. To su zbirke satirične poezije Neurotikon (1974) i San na vejavici (1975), zatim zbirke poezije za djecu Dječak i mjesečeve ruke (1968), Igra dana i lasta (1970) i Svetkovine (1972).