O knjizi sabranih pjesama Pavla Đonovića „Zbog jedne krive kletve”

Pavle Đonović je romantičarski pjesnik i pjesnik splina i simbolista! Ako bi se iz današnje književno-istorijske perspektive morala odrediti poetika Đonivićevog pjesništva ja bih je upravo tako nazvao, zato što se u njegovoj poeziji miješaju poetski uticaji svjetskog romantizma i modernizma. Poezija Pavla Đonovića je neobičan događaj u crnogorskoj književnosti i umjetnosti, onaj izdvojeni glas koji nas fascinira svojom neobičnošću i razlikom u odnosu na ono što su poetski trendovi u vrijeme u kojem je stvarao, makar iz današanje kritičarske perspektive posmatrano i kako je to lucidno primjetio i rekao pjesnik Mladen Lompar u predogovoru knjige sabranih pjesama Pavla Đonovića: „prvom knjigom, kao da je bio pozvan, na neki način, za sjajne uspone, neshvatljive za vrijeme nastanka i doba kad je crnogorska poezija još uvijek studila u Njegoševoj sjenci.”

Đonović se kao pjesnik ostvario u tri zbirke poezije koje su nastale u rasponu od dvanaest godina, između 1956. i 1968., Umrli šetač, Ružni bogovi i Mornarske elegije kada su stvarali i naši najznačajniji pjesnici poput Lesa Ivanovića, Dušana Kostića, Radonje Vešovića, Žarka Đurovića, Branka Banjevića, Mila Kralja, Ratka Vujoševića, i zato nas zaista iznenađuje poetika i simbolističko-romantičarski glas Pavla Đonovića.

Čitajući zbirke poezije ne možemo da pobjegnemo od utiska da Đonović stvara jednu poeziju čiji se registar emocija i tema, te ritma i fakture kreće u rasponu od Edgara Alana Poa i Semjuela Tejlora Kolridža do Artura Remboa i Šarla Bodlera, a da je onaj uticaj usmene poezije i Njegoševe pjesničke veličine u njegovim pjesmama mnogo manje vidljiv.

Ovaj romantičarsko-simbolistički uticaj čita se prije svega u misaonom sloju i temama koje obrađuju pjesme Pavla Đonovića, prije svega u zbirci Umrli šetač, kao na primjer u pjesmama: Ime cvijeta, Bolest jesenja,  Umrli šetač, Let smrti, Otrovna pjesma, Gluvonijema ljepotica, i druge pjesme, u kojima je očito da se pjesnik bodlerovski bavi propadanjem i kao Bodlera zanimaju ga bol, ružnoća, grijeh svi oni osjećaji  koji ne pripadaju svakodnevnici. Naslov zbirke nas asocira na posljednje Rusoovo djelo Sanjarije samotnoga šetača, koje je „nadilazilo okvire romantizma  i gotovo je preteča modernizma”, kako to veli Milivoj Solar u svojoj Povijesti svjetske književnosti.

Kad umrem

Napravite mrtvački kovčeg kao lađu

I pustite me da plovim

Po talasima

Ja volim da sam i mrtav

Na njima

A kad se oblak nadvije iznad talasa

Talasa koji će lutati

Sa mojim mrtvačkim kovčegom

Možda će jedino on

Proplakati

Kad umrem

Sahranite me na talasima

U pjesmi Amanet iz zbirke Umrli šetač Đonović stvara pjesmu koja u intertekstualnom smislu ostvaruje veze sa poezijom Artura Remboa, koji je preteča simbolizma i nadrealizma i to pjesmom Pijani brod koju je napisao sa šesnaest godina, pjesmu koja je uz neke pesme Šarla Bodlera postala najvažnije lirsko djelo francuske književnosti XIX vijeka. U pjesmi Pijani brod Rembo se identifikuje sa napuštenim brodom, brodom bez posade koji plovi egzotičnim morima i čije putovanje se završava brodolomom, što slično čini i Pavle Đonović u pjesmi Amanet sa tim što u Đonovićevoj pjesmi vidimo i neku vrstu nihilističke poetike i poetike jeze u književnosti(čuvenog unheimlich) u kojemu pjesnik želi da nakon smrti luta morima u mrtvačkom kovčegu, jer na ovom svijetu za njim nema ko zaplakati.

Tema pjesme je drevni pjesnički topos: simbolično prikazivanje života kao putovanja brodom, međutim u pjesmi Amanet Đonovića je to putovanje brodom i talasima nakon smrti, sa čime Đonović se približava romantičarskoj poetici nepoznatog i čudnovatog. Ova tema se srijeće u svjetskoj književnosti počev od Odiseje preko Sindbada moreplovca do savremenih pjesnika. Tema je prisutna naročito u romantizmu: Kolridžova Pjesma o starom mornaru, Poove priče U dubinama Melstrema i Avanture Artura Gordona Pima, Bodlerove pjesme, a intertekstualne veze sa pomenutim djelima Đonović najviše uspostavlja u zbirci Mornarske elegije i u pjesmi Mornar gleda albatrosa.

U pjesmama Gavran, Nikad više (antologijsko never more iz Poove pjesme Gavran), Đonović očito stvara u dosluhu sa poezijom Edgara Alana Poa. Njegova ljubavna i opisna poezija takođe stvara slike koje nisu petrarkističko čiste emocije ljubavi, već je i taj osjećaj na tragu romantičarsko-simbolističke poetike isticanja demonskog i čudnovatog u ljubavi i čovjeku: 

Bogovi i đavoli su u isti mah živjeli u tebi

Bogovi ljepote i mali đavoli lude igre

Podrhtavaš kao rijeka

A zvjeri bijesno jure po tvojim obalama

            To je jedna i čini mi se dominatna poetika u Đonovićevim pjesmama sa čim je saglasan i Mladen Lompar tvrdeći u pomenutom predgovoru da Đonovićevom poezijom „dominira kultivisana ljubavna tematika, i osjećaj prigušenog ljubavnog trajanja, karakterističnog za cjelokupno Đonovićevo pjesništvo”,  a druga, manja zastupljena, je ona koja je nezaobilazna kod svih pjesnika i pisaca iz Crne Gore, a to je poetika kamena i Crne Gore. To su uglavnom pjesme o Crnoj Gori i egzistenciji pjesnika koji živi na crnogorskom kamenu. Ta poetika najdominatnija je u drugoj njegovoj zbirci, na primjer u pjesmama Oda kamenu, Moja zemlja i druge, koje su lirske vrste rodoljubnog karaktera i tu se njegova poezije integriše u rijeku pjesama koju spaja sudbina Crne Gore i đe prepoznajemo Đonovićeve pjesničke veze sa eliotovskom sviješću o prošlosti i tradiciji.

            Tako da je Đonovićeva poezija kako bi to rekao Lompar u predgovoru i po fakturi pjesme koja je lapidarna i po senzbilitetu moderan i neobičan događaj za crnogorsku poeziju druge polovine prošloga vijeka.