Istorija crnogorske poezije sa antologijom

Što je crnogorska poezija? Kad počinje, kakav je njezin razvoj i koje su njezine osobine? Ova antologija pokušava da neke odgovore na neke od ovih pitanja prateći crnogorsku poeziju u njezinim fokalnim tačkama razvoja, njezinim važnim autorima, temema, stilovima, itd., od usmene tradicije, kroz prve rukopise, preko pjesnika bokotorskog kruga, sve do Njegoša, i dalje, kroz cijeli dvadeseti vijek, do nekih pjesnika koji i danas stvari. Svaki pjesnik u ovoj antologiji nosi u sebi nešto od onog što je bilo prije njega, često a da toga nije svjestan — jer, kako je to rekao Borhes, pjesnik stvara svoje prethodnike isto onoliko koliko ti prethodnici stvaraju njega.

Ova Antologija nije enciklopedija. Njezinn zadatak nije da pobroji sve, nego da odabere ono što traje. Kriterijum odabira je onaj koji je postavio Milorad Stojović, a koji sam ja preuzeo i, vjerujem, produbio: a to je jedinstvo etike i estetike. Pjesma koja ulazi u antologiju mora imati nesumnjiv književno-umjetnički nivo, ali mora i nositi u sebi nositi onu specifičnu crnogorsku, ali duboko šekspirovsku dilemu koja se, od Njegoša naovamo, uvijek svodi na isto pitanje: što je čovjek, a mora bit čovjek.
Ovo je projekat u nastajanju, ovo je proces, trajno ispitivanje, a s obzirom da će, makar za sad nalaziti u virtuelnom, digitalnom prostoru, biće predmet konstantne promjene koja prati takav oblik tekstualnog sazdanja.

PROLOG

I. [naslov — u pripremi] Usmena i narodna tradicija

II. [naslov — u pripremi] Rani tragovi pisane poezije: bokeljski i primorski krug

III. [naslov — u pripremi] Petar II Petrović Njegoš

Mitologija i žanrovsko određenje Gorskog vijenca

PERIOD I — Međuratna generacija (1927–1941)

Ovo je generacija koja je crnogorsku poeziju uvela u tok evropskog modernizma: nadrealizma, ekspresionizma, socijalne lirike, ali na jedan specifičan način koji nije bio programski niti podražavalački. Pisali su iz nužde, iz zatvora i egzila, iz revolucionarnog uvjerenja. Ono što ih razdvaja od evropskih avangardista: kod njih nema estetskog eksperimenta radi eksperimenta. Forma je uvijek u službi izrečenog etičkog stava. To je crnogorska osobenost te generacije, modernizam koji je duboko moralan, uronjen u tradiciju, prije svega usmenu i njegoševsku.

PERIOD II — Poslijeratna generacija (1945–1970)

Najbrojnija i poetički najraznovrsnija generacija crnogorske poezije. Stvaraju u istom vremenskom rasponu, ali bez zajedničke poetičke škole ili manifesta. Leso Ivanović piše intimističku liriku cetinjskog kamena, liriku prirode; Kostić bilježi raspoloženja i krajolike; Vulanović otvara kosmičku i filozofsku dimenziju koja u crnogorskoj poeziji dotad nije bila prisutna; Bašić uvodi orijentalni simbolički registar i apokaliptičnu viziju; Branko Banjević cijeli lirski opus svodi na jedan motiv — ugroženi čovjek — i iz njega vadi beskonačne nijanse; Milo Kralj piše zavičaj bez folklora, Đurović maštu bez sentimentalnosti. Paradoks i najzanimljiviji fenomen ove generacije je Pavle Đonović koji stvara u istom periodu kao svi oni, ali poetski zvuči kao da dolazi iz drugog vijeka: njegov simbolizam i romantizam, bliži Bodleru i Pou nego Zogoviću i Lesu, jedinstven je glas koji ne pripada nijednom toku svoga vremena.

PERIOD III — Savremena generacija

Savremeni pjesnici pišu nakon raspada društvenih i ideoloških utopija, uslovljenih raspadom monolitnog društvenog i političkog sistema, u prostoru između nacionalnog pitanja i egzistencijalnog solipsizma. Njihova poezija ne nasljeđuje direktno nijedan od prethodnih perioda, njihova poezija je možda prva kritička, ironijska distanca-prvi istinski modernizam, dakle neomodernizam, koji bi neki kritičari nazvali zakašnjelim modernizmom u poeziji.

DODATAK

O antologijama: Antologije poezije i proze Milorada Stojovića