Kada su u pitanju Antologije Milorada Stojovića treba izvući na početku jedan generalni zaključak, jednu crtu i zajednički imenilac koji spaja sav njegov antologičarski rad, a to je da izbor poezije i proze u tim antologijama spaja jedinstvo etike i estetike. Šta to znači?
Znači da je Milorad Stojović u odabiru pisaca i pjesama imao jasan kriterujem a to je da djela koja ulaze u Antologiju imaju prije svega nesumjiv književno-umjetnički, to jest visok etetski nivo, a zatim da djela koja već imaju takav nivo tretiraju one teme i sadržinski odražavaju život Crne Gore, etiku ovog podneblja „između kamena i sunca, otimane slobode i izrabljenog čovjeka, uzleta i nada, koji je ponekad bio više od uzleta“[1], etiku književnosti koja odražava „moralne i psihološke drame Crne Gore“[2].
Kada su u pitanju književni krtičari i istoričari, kao i antologičari književnosti, ili bolje rečeno antologičari crnogorske književnosti, moglo bi se reći da u Crnoj Gori nije bilo ni kritačarskoga a ni antologičarskoga kontinuiteta. S obzirom na to da su ove pobrojane djelatnosti izuzetna društvena kategorija, razlog ovakvome lošem stanju ovih kulturno-društvenih djelatnosti možemo tražiti u lošem društvenom i nacionalnome habitusu crnogorske kulture unutar velikih asimilatorski nastrojenih sistema. Alija Isaković je naznačio u Napomenama uz prvo izdanje Biserja (Zagreb, 1972.) povodom pitanja muslimanskog eseja: „ko se prvi bude pozabavio ovim fenomenom, taj će označati njegov kraj.” Tako je M. Stojović prvi koji se pozabavio fenomenom crnogorske književnosti na pravi način i on je svojom Antologijom crnogorske poezije učinio značajan iskorak „u domenu identifikacije nacionalne literature”[3], te je „njenim naslovom otklonjena svaka moguća dilema oko statusa crnogorske književnosti.”[4] i tim dilemama označio kraj.
Riječ, dvije o antologiji
Antologije dolazi od grčkih riječi anthos što znači cvijet, i riječi legein što znači izabrati. Riječ je o izabranim i probranim muzčkim ili književnim djelima skupljenim u jednu zbirku. Antologiju treba razlikovati od panorame ili hrestomatije. Antologija je izbor koji počiva na čvrstim estetskim mjerilima i uvijek nosi u sebi i vrednovanje. Antologija može biti vremenski ograničen izbor, kao i izbor prema temama, rodovima, školama, pravcima u umjetnosti.
Anthologia Graeca [antolo’gi·a gre:’ka] (latinski: Grčka antologija) je zbirka grčkih epigrama i kratkih pjesama koje datiraju od VII. vijeka prije nove ere do X. vijeka; autentičnost stihova prethelenističkih autora nerijetko je upitna. Njeno jezgro tvori nekoliko antičkih antologija: Meleagrov Vijenac (Στέφανος, oko 70. pr. Kr.), istoimena zbirka Filipa iz Soluna (oko 40), zbirka homoerotskih epigrama Stratona iz Sarda (Hadrijanovo doba), antologija njegovog suvremenika Diogenijana, Agatijina zbirka Krug (Κύϰλος, oko 560) i neke druge, manje zbirke. Te, danas izgubljene izvore, kompilirao je oko 900. Konstantin Kefalas, visoki crkveni dostojanstvenik na carigradskome dvoru. Na tom su temelju nastale dvije zbirke od kojih je potom sastavljena Anthologia Graeca: Palatinska antologija (Anthologia Palatina) u 15 knjiga (oko 980), i Planudova antologija (Anthologia Planudea) u 7 knjiga koju je oko 1300. sastavio učeni monah Maksim Planud.[5] Danas one predstavljaju jedan od stubova antičke kulture i slika onoga što je bilo čitano i vrednosno ocijenjeno u prošlome vremenu.
Ako uzmemo u obzir značaj koji antologije imaju za jednu kulturu i društvo moći ćemo da odogovorimo na pitanje zašto su značajne antologije Milorada Stojovića? Antologije Milorada Stojovića su prvi pokušaji afirmacije književno-umjetničke produkcije na crnogorskom jeziku i njihov značaj ja kapitalan za našu kulturu, jer se po prvi put afirmiše pisana riječ u Crnoj Gori. U tim antologijama po prvi put se na jednom mjestu našla reprezentativna crnogorska poezija i proza: od Danila Kiša i Borislava Pekića, Mihaila Lalića i Ćamila Sijarića, te od Rista Ratkovića i Mirka Banjevića do Ratka Vujoševića i Zuvdije Hodžića.
Kako znamo da li je antologičar uradio dobar posao? Iz vremenske perspektive u kojoj se danas nalazimo možemo da ocijenimo da li je odabir koji antologičar izvršio bio dobar i shvatimo koliko su njegovi parametri za izbor bili dobri i koliko je on kao antologičar dobro i savjesno uradio svoj posao i da li je imao jasne vodiče pri odabiru pisaca i pjesama. Dovoljno je da se zapitamo i da ispitamo da li su pisci koji je odabrao i dalje aktuelni i čitani, da li su djela i pjesme koje odabrao i dalje aktuelni i čitani, a odgovor je na to pitanje jasan-jesu. Svi pisci i pjesnici koji su ušli u Stojovićeve antologije su vrhunci naše književnosti, što znači da je Stojović uradio dobar posao kao antologičar i da je moralnost kao kriterujem, te vrhunska estetika bila dovoljno jak i kvalitetan vodič. Možda čak i previše jasno i strogo držao se svojih načela odabira da je u tom radu izostavio neke kvalitetne pjesnike kao što je Vito Nikolić. Međutim, kao što je Eliot ustvrdio, kako i sam Stojović navodi u Predgovoru Antologiji poezije, da pjesnik mora imati svijest i prošlosti, svakako je morao imati i antologičar, da bi pjesme i djela koju uđu u antologije u budućnosti i dalje bili reprezent kulture i jezika koji predstavljaju i da bi postale klasične antologije kao što Anthologija Greaca. Milorad Stojović je birao za svoju antologije djela koji poniru „iz najdubljih iskustava“, koje nose „u sebi onu Njegoševu dilemu, koja je istovremeno i odgovor: što je čovjek, a mora bit čovjek!“[6], poeziju i prozu koja u sebi ima klicu prošlog, ali i budućeg, te će za našu kulturu, a i kulturu evropskih jezika i književnosti Miloradove antolgije ostati klasične kao što je to Grčka antologija.
Što se tiče Antologije crnogorske poezije XX vijeka Milorad je birao pjesme koje su, prema njegovim riječima, oslobođene tradicionalističkih shvatanja i romantičarskog izraza prethodnih generacija, te da djela „nastala u ovom razdoblju znače stvaranje nove poetske tradicije u Crnoj Gori, otvaranje novih vidika. Tu su Mrtve rukavice Rista Ratkovića, Crnci i crnogorci Janka Đonovića, Pobune uma Mirka Banjevića, Pjesme o Ali Binaku Radovana Zogovića i druga pjesnička djela“[7] To su pjesme koje su zaista obilježile drugu polovinu dvadesetog vijeka u Crnoj Gori te bile „nova poetska tradicija“ iz koje je izašla nova generacija pjesnika. Tako je njegov izuzetan kritičarski rad kojim je „doprinio afirmaciji brojnih pisaca”, „prateći gotovo sve žanrove ondašnje crnogorske literarne produkcije”[8] u tijesnoj vezi sa njegovim antologičarskim radom, zato što je i kao krtičar i kao antologičar uspostavio jasne kriterijume i vrijednosti. Njegove vrijednosti su njegoševske, a to je za ulazak u Antologiju crnogroske poezije bilo je važno pitanje: Što je pjesnik, a mora bit pjesnik! a poezija koja je u sebi sadržala to pitanje, koje je zapravo odnos crnogroskog pjesnika prema stvarnosti, prema životu, prema poeziji, odnos u kome je slava to što te nema, što si izlomljen i ostavljen, što si čapur u kršu, što moraš bit to što jesi iako je to najteže, našla se u Antologiji Milorada Stojovića.
[1] Milorad Stojović, Antologija proze Crne Gore, Obod-Cetinje, 1965, str. 5.
[2] Isto
[3] Milorad Stojović, Književne teme, FCJK, Cetinje, 2015, str.13.
[4] Isto
[5] Informacije o Grčkoj antologiji preuzete iz mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije
[6] Milorad Stojoivić, Antologije crnogorske poezije XX vijek, Grafički zavod, Obod, Titograd, Cetinje, 1972. str. 9.
[7] Isto
[8] Milorad Stojović, Književne teme, FCJK, Cetinje, 2015, str.13.
Leave a Reply