Đorđe Šćepović crnogorski je pjesnik i prozaista rođen 6. aprila 1983. godine u Titogradu. Zastupljen je u više zbornika i panorama poezije. Poezija mu je prevođena na engleski, mađarski i slovenački jezik. Jedan je od osnivača i urednika časopisa za književnost i kulturu Script. Živi u Podgorici. Dobitnik je prestižne nagrade Zaim Azemović za knjigu priča Gozba.

Djela

Knjige poezije

• Provincije spasa ( 2004)
• Molitva za Judu (2004)
• Par riječi o strahu (2005)
• Apostol iz bloka A (2006)
• Triput reci metropola i nahrani ptice slovima (2009)
• Dok crtah mapu svojih putovanja (2016)
• Prije objave (2017)

Zbirka poezije Dok crtah mapu svojih putovanja pjesnika Đorđa Šćepovića pjeva o putovanjima lirskog subjekta po predjelima lične prošlosti, jezika i duha. Strukturno podijeljena u dvije veće  cjeline Tumači i Jezičanje ova knjiga poezije sadrži ukupno dvadeset i pet pjesama, i to dvanaest u prvoj i trinaest u drugoj cjelini. Riječ je o šestoj knjizi poezije Đorđa Šćepovića koja donosi dobru poeziju u trenutku kad u nas postoji čitav niz loših pjesnika i knjiga poezije, to jest kad postoji pjesnička hiperprodukcija. U ovoj knjizi poezije dobili smo pjesme koje u ovom trenutku prikazuju istinske mogućnosti i značajne manifestacije crnogorskoga jezika i kulture. Treba pohvaliti rad nove izdavačke kuće Arto, čije je ovo drugo izdanje, a prvo u ediciji Poezija. Ovakvim kvalitetnim prvim izdavačkim koracima ova podgorička kuća može sebe pozicionirati među rijetke crnogorske izdavače koji njeguju isključivo kvalitetnu literaturu.

Samo književnost može da dopusti vertikalna i horizontalna šetanja po tekstovima civilizacije i čovjekove kulture. Naime, pjesma po kojoj je i zbirka dobila naziv Dok crtah mapu svojih putovanja neodoljivo podsjeća na početak putopisnog romana Sentimentalno putovanje Lorensa Sterna i to na poglavlje Kaluđer. Upravo glas pjesnika iz Šćepovićeve poezije kao da je stihovao Sternovu prozu. Kao i Sternov junak Šćepovićev pjesnički subjekat na samome početku svoga putovanja donosi odluku da prośaku ne da ni novčić: „svaka neljubazna rečca koju sam mu kazao ugura se opet u moju maštu; pomislih da nisam imao prava nad bednim franjevcem nego da ga odbijem; i da je ta kazna bila dovoljna i za razočaranog čoveka i bez dodataka oporih reči…Tek sam krenuo na put, pa ću se naučiti pameti tokom daljeg putovanja.“

            Tako i ova pjesma koja se nalazi na početku zbirke naznačuje početak putovanja pjesničkog subjekta kroz poeziju i kroz riječi, a biblijski podtekst prisutan je u skoro svakoj pjesmi ove zbirke. Taj nam početak simbolično najavljuje pjesnika, onog kojeg zatičemo u programskome tekstu zbirke, u pjesmi Jezičanje: moj jezik je hrapav, izbrazdan i ružan/ Moj jezik je galamdžija, bogohulnik, nitkov/ Oko mojeg jezika se koplja lome/ bojevi biju i padaju glave/ Moj jezik je kušao sladoled i grožđe /najstarija vina/ Paundova slova / vukao se pločnicima / crtao fasade.

U svakoj pjesmi javlja se pjesnik koji tvori sebe kroz riječi i stihove. On je Tvorac. Tvorac asketa. Rima i stihovi su svedeni, oštri i jasni. Pjesnik vjeruje u njih, ali je skeptičan u pogledu njihova dejstva: moja su čuda krivudava slova/ od kojih neće progledati slijepi/ od kojih neće prohodati hromi. U zbirci Dok crtah mapu svojih putovanja pjeva snažan i oštar epski glas koji je smiren i ujednačen lirskom formom i stihom. Pjeva o stanjima duha i čovjekovoj patnji i prošlosti na profetski način. Pjeva o ljudskoj slabosti na način na koji su to radili biblijski proroci (Bijah poprište mnogih bitaka/ vođenih u njegovo ime/ i bijah slab za njegove kušnje i bijah sin posrnuli/ u očevom glasu izgubljen), iako se odriče svoje profetske i jevanđeljske prirode.

Pjesnik deklamuje svoju samoću u riječima i pjesmama, i usamljeničku sudbinu poezije zbog koje ga neće nikad rulja linčovati, i neće nositi komad drveta i vijenac od najboljeg trnjai njegovo će čelo ostati cijelo, netaknuto. Sudbina pjesnika u našem vremenu zaista jeste donkihotovska i usamljenička, zato što poezija i jeste u ovom trenutku, u našem vremenu „manje popularan rod“ koji je manje popularan upravo iz razloga što se u njoj mogu pročitati najteže istine o nama samima i čovjekovoj sudbini.

Česta je zabluda među čitalačkom publikom danas da je poeziju lako pisati i još lakše čitati, tako se pjesnik u pjesmi Oporuka razbijajući moderni mit o poeziji pita: Koliko kilograma patnje nužno je za jednu valjanu strofu?I zaista, pjesnik zbirke o kojoj je riječ kao da je svaki stih izvlačio iz sopstvenog iskustva, iz patnje, iz stradanja i prenosio ga na papir, da je pepelom crtao mapu svojih putovanja u natrag onako kako su mu se događala. Da je autor pjesme otkrivao unazad možemo zaključiti prateći i dva datuma naznačena u tekstu – decembar 2015. i novembar 2014.

Kao i Borhes vjerujemo da vrijeme poezije opet dolazi, da će pjesnik i pisac opet biti pjevač, te da su za našu umjetnost, kulturu i jezik knjige, kao što je knjiga Dok crtah mapu svojih putovanja, nasušni hljeb iz kojeg će buduće generacije saznavati o nama, o tome kakvi smo bili, kako smo govorili, što su naše patnje i naše radosti bile; i zato vjerujem da će u ovom, ili u nekom budućem vremenu, ovakvu poeziju ljudi čitati i znati tačno ko smo bili mi koji danas živimo.

Čitalac

Čitalac sam u sjećanju

još odavno, od časa kada su police osvojile zid

moje oči uzmiču pred slovima

pred bijesnom,podivljalom huntom davnih rukopisa

Mrtav je i onaj koji čita i

onaj koji piše

jednako mrtvi u zaboravljenim pasusima

objavljujem rat jos nenapisanom tekstu

I mada sam, ne uzmičem ni pedalj

pred zlotvorom koji će platiti

za sve moje snove

Čitalac drugi

I onda kada budem najomraženiji

na ovome svijetu

i kada moje knjige pretvore se u prah

i kada moje ruke budu nemoćne

za pokrete

i dalje će me čitati moja majka

Kasirka u prodavnici

će stariti u uvjerenju da sam

bolji i od Vitmena

tako joj je rekla moja majka

dok je kupovala hljeb

i nema razloga za sumnju

I onda kada moje knjige proguta

slučajna vatra u podrumu biblioteke

i dalje će me čitati moja draga majka

iako nikada nije naučila pismo

Tumači Snova

            Aleksandru Radomanu

Oni će objasniti naš Tekst

i Nas će objasniti, onako usput,

našim demonima nadjenuće ime

našim utvarama nadimak od milja

a kako li će Patnju našu zvati

koje li će ime Strahu dati

i beskraju našem

Ušetaće među naša slova

odvažno i lako, dugim koracima

slovoslagače će proizvesti u Apostole Olova

a onda nam satima govoriti

o nama samima

Oni će objasniti pakao,

i što je to tama,

u jednom će kriku naći kosmos čitav

i saopštiti ga onom koji sluša

i koji će čuti

izvještaj o Nama

Tumači Vatre,Vatrom netaknuti

Ući će u naše knjige, u carstvo osame,

narušiće mir divnog utočišta

Tumači snova, objasnite me,

Dok iz jednog Ništa tvorim drugo Ništa!

Poprište

Bijah poprište mnogih

bitaka

vođenih u njegovo ime

i bijah slab za njegove kušnje

i bijah sin posrnuli

u očevom glasu izgubljen

Mitski ljudi

Obilazeći tok mitske rijeke

(koju ću nešto kasnije nazvati crvenom)

uočavam sve svoje neznanje o smrtima koje

su se dogodile u gradu Z,

o truplima koja udaraju o stijene crvene vode,

o vapajima zabrađenih žena uzetih na silu

s revolverom uperenim u stomak,

o krvnicima koji su i tada kao i danas

spokojni poput mladog šaolina sa planine Song

jer naša kratka pamćenja njima garantuju duge živote

i miran san,

rijeka se preda mnom uzdiže do neba

mijenjajući se u čudovište, u rijeku ubicu,

u saučesnika u gnusnim zlodjelima,

mitski narod i mitska rijeka

u nama vide pizde koje ljube bližnjeg svog

Paradoksos

Ako je samo Prvi među nama bezgrešno začet

onda smo svi mi ostali nastali iz grijeha,

(uključujući i dvanaest pratilaca Prvog),

naše su majke bludnice, mada, one su opštile s našim

očevima, nije pošteno obilježiti žene, uzorne domaćice,

brižne majke i odane supruge koje nijesu oskrnavile svetost braka

i nijesu imale afere s duhovima,

nijesu činile preljubu i kasnije je pravdale zavodljivim pričama,

Ako je samo jedan od nas začet bez grijeha

kako to da svi ostali jesu u milosti oca njegova

i uživaju pravo na svete tajne,

paradoksos, u slobodnom prevodu protiv očekivanja

omiljena je figura jevanđelista, i to je u redu

 Dok crtah mapu svojih putovanja

dok u ranom jutru

u zimskom kaputu

i mukom u stomaku

u omiljenom kafeu

ispijam prvu kafu

i po stolu prepunom

pepeljara i izdanja dnevnih novina

pepelom crtam mapu

mojih putovanja u natrag

prići će mi čovjek

i ponuditi mršavu ruku

i ponuditi izbrazdan otvoren dlan

bez i jednog izgovorenog slova

bez i jednog glasa napisanog

O, ne, neću staviti novčič u tu ruku

O, ne, neću baciti novčič na taj dlan

mogao bih naružiti njegovo lice

grimasom slabosti

grimasom uznemirene taštine

nek ide u miru

sa srdžbom na usnama

Nova revolucija

Prilično je lako povesti revoluciju

stoljećima kasnije

(ono što se odigralo ne proizvodi nove posljedice, ili proizvodi)

i tuđim mesom jurišati na bajonete

ne mareći za ishod juriša,

opovrgavati ili zagovarati razloge mrtvih ratnika

i onih drugih, takođe upokojenih,

oni se ne mogu braniti?

Prilično je jednostavno oglušiti se o istine

vremena koje je istorija zatvorila,

nije da bi neko mogao posvjedočiti i dokazati

vašu laž,

ali, kudikamo je teže svoj trbuh nataći na nož

i viknuti REVOLUCIJA!

baš sada, s pravom ili bez